Sve su kao ti, drugacije i belje
.......................................
Ne mogu da zaboravim
drugoj poljubac da poklonim
jer tesko je, kad brzo proslo je.
Gledam je, a ona smeje se
isto pocinje, ali drugacije.
Osmeh pun reci bez dodira,
a dodiruje, meni opet tesko je.
Sirim, siris tragove i mirise
i sve je ko pre
tuga u vinu prestaje.
Smejes se
i ja smejem se,
grlim te i sapucem,
gledam te.
Sve su kao ti, drugacije i belje,
a opet iste ko ti.
MESEC U VODI
Mesec u vodi i kap na dlanu,
suza u oku stala je
Zora ne svice rano, a sunce za oblak
i ja sam tu
vise ti nisam prijatelj ni drug
vec neko nestvaran i lud
u masti bez iceg na sebi,
u sebi prazan i slep.
Daleko se smejem i tiho me cujes,
blizu sam blizi, ponoru svom
u beskraju tezim i trzim
smisao svoj.....
ЉУДИ КОЈЕ ПОЗНАЈЕМ И НЕ ПОЗНАЈЕМ
Видите пријатељи да данас многе ствари нису уреду и да кажем нешто у персонификацији светла које нас тренутно греје и грејаће још неколико хиљада и хиљада година.
Жао ми је што нисам до сада више путовао и што нисам видео све облаке овога света и сва Сунца која се крију иза њих, али бар она која познајем и која сам видео и осетио их учинила су да мој живот буде богатији и лепши.
Желео бих да ето овако, као сада док читате ове редове делим то са Вама увек.
Све прљавштине и изгубљене и мрачно, празне путеве, лаке и брзе, проклете среће која се само тако зове, а у народу широко позната ствар на брзину и превару стигао до неког трона, баците у воду када ово читате.
Смисао ових редова је да сам ходао другом страном улице слеп и глув, саплитао се око разних пробисвета и чекао зелено да се упали док су други претчавали.
Гледао сам више него што сам могао да видим и морам да признам некада сам и ја морао да паднем, али то је живот, то су облаци иза којих се појави неочекивано светлост, то смо ми , а ми смо људи.
Мислим да је загонетка и нужно зло када напишем песму па је понекад пар пута прочитам, а она ми сваки пут нешто другачије објасни и каже више него први пут када сам је писао.
Сан и осећања у њих човек никад неће моћи свесно да уђе и да каже да их разуме, већ да их има и да су почев од топлих преко хладних итд. другачија од једног до другог човека.
Оно што је сигурно могу да кажем да тражимо сви ону другу половину јабуке која ће се спојити у једну целу целину, неко је рекао да мора да нас буде два и био је у праву.
Vetar
Dugo me nije bilo, kisa je padala, a vetar kasnije duvao u prazno, u mene. Vratio sam se kada je vec bilo kasno, ali iygubio sam ono sto sam poneo i nista nisam uradio sto sam zamislio, bas kao i vi nekad. Strasno i nije strasno kada gledas sa jedne a kada gledas sa druge strane, vetar ponovo duva, a u glavi nove ideje. Idemo dalje.
Drago mi je sto su jos uvek tu neki dobri ljudi, citam ih i verujem u vetrove njihovih prica i pesme koje ostaju tu.
Evo i jedne moje>
Smetao sam sebi, svojoj senci u polu osvetljenoj sobi
nisam nasao u njoj sebe vec tebe
mogao sam da te zaboravim da te izgubim
bas kao sto svi mi gubimo ponesto,
ali nisam.
Moralo je to svetlo da se poigra sa mojom senkom
i bas kad je cigareta bila pri kraju
kao da sam cuo da se neko iznad mene osmehnuo
nisam se okrenuo, okrenula se moja senka
Brzo je taj neko pobegao, znao sam da je vreme,
vreme da se vratim tamo gde sam juce stao.
Ugasio sam svetlost iznad glave i otisao u san.
Mnogo je toga ovako zagonetno proslo kroz moju glavu i kroz moj san a da mi se nesto slicno sutra desi ne znam sta je. Pisem govorim i slusam druge sta pricaju, cak sam poverovao da vidim i vidim ono sto ce se sutra desiti.
U pocetku samo scene ali vec i dogadjaji prvo koji ce se desiti meni a sad i drugima, pocelo je sve cesce, da se desava, ne znam zasto....
Neko koga sam sreo na netu
Evo sada me ponovo ima, posle toliko vremena i posla.
Upoznao sam nekog na netu, sasvim namerno, cisto mi je trebala konverzacija,jer smo ljudi drustvena bica koja trebaju i imaju mozak i razmisljaju i niti koje zovemo sudbina su...
da opet pricam mnogo....Sudbina je slicna i lici na internet, ali ga se mi ili plasimo ili ga ne razumemo.
Svi su na svetu isti bas kao ti i ja i oni koji citaju ove redove. Ja znam da nista nisam rekao novo, ali sam dao jednu ideju o kojoj ce mnogi posle i pre mene razmisljati misliti i igrati i pevati. Ostavlja trag kad kazes da je internet samo jedna cestica sudbine i peska u vremenu, u svemiru koja nas veze u jednom trenutku i bas kad se eto nadjemo tu jedno sa drugim u vezi desi se nesto lepo i ispuni nasu sudbinu.
Mozda nisam ovo lepo srocio i necu ga srociti ali neka bude tako.
Povezi ono sto umes zelis i mozes i bices srecan a neko ce to vec razumeti. To je tako cisto i obicno i svakidasnje, trapavo nesigurno ali brate moje iskreno....pozdrav svima
Neki drugi ljudi
Danas je Sunce visoko, a moji snovi blede, jutrom se ulice bude. Grad je moj ostao iza mene, a ja krenuo dalje. Nista vise, a ni manje uvek isto kajanje, sto se budim dok svi spavaju i nestajem kad svi oci otvaraju.
Prebacujem papire sa jedne na drugu gomilu, citam ih u letu dok padaju. Neka tudja slova, neki drugi ljudi, izgovori cudni, neki vrlo cudni ljudi. Kafa me ceka, a kolega mi smeta, stranke se guraju u nekom redu bez reda. Nista mi vise nije vazno dok srcem hladnu kafu, smejem se u sebi dok pogled luta kroz prozor. Na ulici hodaju neki cudni ljudi, svi kao da znaju sta hoce idu sa ciljom.
Opet se vracam dok papiri lete, a ja ih citam u letu. Sada je slusam dok prica cudne price, lica se smenjuju, a vreme tece. Dorucak za ruckom sve bez sklada ide, prija mi greska koju svesno pravim. Sef se misli, a njoj ruke drhte, opet se smeje covek iz senke. Iza mojih ledja on il ona me prate, slusaju reci koje pricam, iza zatvorenih vrata neke cudne oci, neke cudne misli. Zasto pitam se tudji zivoti uvek privlace druge, a vreme tece.
Pakujem kajanje i vracam staro odelo na sebe, odlazim nazad polako, a oci vec vide daleko. Sunce se krije, a mesec ceka...
Tamo gde si ti
Tamo gde si ti
nekad je tresnja cvetala,
i latica ruze sanjale.
Tamo gde si ti Sunce ljubila
i mene kao Oblak grlila
Tamo gde si ti
svi su sada zaspali
Tamo gde te vise nema
tamo vetar jako duva
tamo gde si ti...
Moja granice, pocepana stranice
knjige koju nekad citah ja,
Moja zenice, zrno psenice
tamo gde si ti
sad lete nemiri
neki drugi mi.
Sve ono cega se sada setim, a i kako mi srce i mozak pise i oseca
Citam vrlo retko u zadnje vreme, vise kroz oci ljudi oko sebe i njihove razgovore vidim i ucim i zao mi je ponekad kad vecina njih